S druge strane, emocije su sastavni dio svakodnevnog života i neodvojivi dio ljudskog djelovanja. Za emocije, Dženkins kaže da su to “svjesna i nesvjesna stanja kojim se vrijednuju djela i događaji bitni za realizaciju nekih ciljeva”. Emocije su veoma važne i u nastavnom procesu i kod učenika su ponajviše vezane za postizanje motivacije, u pravcu uspješnog školovanja i dobijanja diplome. Činjenica je da i dadilje koje čuvaju djecu i brinu o njima trebaju voljeti djecu, biti obrazovane i educirane kako bi ostavile pečat i utisak u daljnjem životu i odrastanju djeteta.
Poslije i u školi djeca treba da osjete brigu, ljubav i privrženost. Emocionalne dimenzije nastave su u našim školama poprilično zapostavljene. U školama u Bosni i Hercegovini još uvijek je prisutan hladan i racionalan pristup u radu, a dominantne emocije su nezainteresovanost, strah i dosada. Tu negativnu dominaciju bismo trebali zamijeniti ugodnijim emocijama kao što su kreativnost, empatija i ugodna klima.
Kreativnost je veoma važna odlika i ona je proizvod radoznalosti i potrebe nastavnika da tokom cijelog obrazovanja podržava i stimuliše i prihvati interesovanje učenika. Svaki čovjek se rađa sa posebnim kreativnim potencijalom, kojeg vremenom realizuje, razvija i pretvara u konkretna djela. Kreativnost je kao što se može zaključiti usko vezana za maštovitost i inovativnost, a njih je najbolje definisao Ken Robinson: “Maštovitost je obilježje ljudske inteligencije. Kreativnost je primjena maštovitosti. A inovativnost je proces upotrebe kritičke misli u realizaciji neke ideje.”
Činjenica je da je kreativno ispoljavanje kao oblik učenja mladima, jedna sasvim prirodna, svakodnevna potreba kao isto što im je potreba za hranom, vodom i snom. Većina mladih su kreativni. Oni uče s velikim entuzijazmom i za njih su kreativne spoznaje izvor velike radosti. Zato kroz obrazovanje treba iskoristiti tu prednost u razvoju i učenju mladih i oplemeniti svakodnevni rad s njima u učionici. Međutim, tu karateristiku treba kod učenika prvo prepoznati, zatim je usmjeriti i na kraju im pomoći da je realizuju.
Poznato je da su vrhunski stvaraoci u školi bili prosječni ili među lošijim đacima. Tako je Isak Njutn imao uglavnom srednje ili slabe ocjene u školi, Tomasu Edisonu je učitelj rekao da je veoma glup i da s takvim znanjem neće ništa postići. Jednom od najpopularnijih tenora Enricu Carusu, učitelj muzike je rekao da ne zna niti može pjevati, jer nema uopšte dobar glas. Također, poznati dječji pisac Hans Kristijan Anderson, je imao poremećaj govora i čitanja.
S tim u vezi, nastavnik koji voli svoj posao, trebao bi poštovati svoje učenike na riječima i na djelima, te ih nikada ne nazivati ružnim imenima, ne rugati se njihovim manama i nedostacima i cijeniti svaki njihov trud. Ako zbog ničeg drugog, postupajući na navedeni način nastavnici smanjuju mogućnost da budu na pogrešnoj strani historije, kada jednog dana neko od njegovih učenika postigne izvanredne rezultate i postane vrhunski naučnik, inovator, poduzetnik ili umjetnik.
Također, činjenica je da tokom obrazovanja u BiH, vrlo često učenici postavljaju pitanje, zašto se u okviru jedne lekcije uči toliko nekorisnih pojmova, i zašto je tako malo zanimljivih sadržaja u programima nastave. Istraživanja su pokazala da učenici u uslovima slobodnog odabira gradiva i tema, tj. bez prisile, pogotovo ako rade u grupi, pokazuju visok stepen međusobnog uvažavanja, samopoštovanja, imaju vlastito odlučivanje i angažovanje i mnogo više nauče. To ih motiviše i usmjerava da i teže zadatke lakše realizuju i dobiju bolje ocjene. Dakle, neophodno je korigovati nastavne programe na način da se opšte-obrazovna nastava reducira u korist fakultativne izborne nastave i vannastavnih aktivnosti.
S druge strane, interesovanje i radoznalost mladih je moćna pokretačka snaga kreativnosti nastavnika, a koja se na kraju uvijek pretvara u uspjeh učenika. Nastavnik je u nekom smislu ogledalo u kojem se učenik ogleda i obrnuto. Ako nastavnik uistinu želi biti uzor, on uvijek treba da podržava, uvažava učenika i da pohvaljuje sve dobro, a koriguje sve negativno i nepotrebno. Na taj način kroz obrazovni proces možemo usmjeriti mlade na pravi put i ukazati na vrijednosti, ali i opasnosti koje nosi život.
Drugačije rečeno, obrazovanje kao najvažnija društvena aktivnost uči mlade ljude da na najbolji način iskoriste svoje raspoložive resurse i realizuje svoje zamisli. Nekada su ti resursi novac, nekada znanje i vrijeme, a najvećem broju slučajeva, su to drugi ljudi sa kojima treba sarađivati. Dakle, obrazovanje treba mlade ljude da uči da u društvu u kojem većinu ljudi prvobitno zanima sopstveni interes, a ne interes društva, kombinuju potencijale koje imaju, i ostvaruju vlastiti interes i time doprinose društvu i to na često mnogo bolji način nego kad bi zaista htjeli da ga unaprijede.
Kako to? Jednostavno, nakon završenog obrazovanja svaka osoba koristi svoje potencijale i radi ono za što se školovala, što najbolje zna ili najviše voli. Tako npr. osoba koja postane nastavnik u školi i koja radi svoj posao najbolje što može, ne doprinosi samo sebi kao pojedincu zarađujući novac za život, već doprinosi društvu u cjelini tako što obrazuje mnoge generacije mladih ljudi, prenoseći im svoje znanje i iskustvo.
Tako je isto i sa novinarima koji obavještavaju javnost o bitnim pitanjima, ljekarima koji liječe ljude, pravnicima koji tumače zakone, automehaničarima koji popravljaju auta, trgovcima koji nasmijani dočekuju kupce …. i svima ostalima koji rade svoj posao najbolje što mogu. Na ovaj način oni ne samo da prosperiraju kao pojedinci, već daju doprinos i društvu u cjelini, koje ima pozitivan efekat od njihovog angažmana.
Dakle, obrazovanje uči kako da svojim djelovanjem ne samo da ne nanosimo štetu nikome, već da ostvarujući vlastiti interes donosimo korist i sebi i svima ostalima. Isto tako, obrazovanje nas uči da najvažniji dio društva ne čine fabrike, zgrade, putevi, planine, niti rijeke, već ljudi.
