Poslodavci se najčešće koriste tzv. obrazovnim postignućem, kao jednostavnim sredstvom prillikom rangiranja pojedinaca za određeno radno mjesto. Činjenica je da su obrazovane osobe manje sklone zabušavanju i izostajanju s posla, manja je vjerojatnost da puše, piju ili uživaju droge, te su zato poslodavcima zanimljiviji u odnosu na manje obrazovane pojedince. Tako, veći stepen obrazovanja po automatizmu postaje ulaznica za dobijanje visokopozicioniranih bolje plaćenih poslova, gdje su mogućnosti za dalju obuku i kontinuirano napredovanje.
Gledano na ovaj način, obrazovanje omogućava veću zaradu pojedinca, ne samo zato što povećava produktivnost, već zato što potvrđuje da ima veću sposobnost za određeni posao. Ovakva situacija potiče poslodavce da povećavaju svoje zahtjeve u pogledu obrazovanja radnika. Tako pojedinci, da bi sebe smjestili na što bolje mjesto u redu čekanja, ulažu u obrazovanje, nadajući se da će im to povećati mogućnosti za dobijanje posla.
Ovo dovodi do pojave „prevelike ponude obrazovane radne snage“ koja se sve više prisutna i na tržištu rada u Bosni i Hercegovini. S obzirom da svi žele bolja radna mjesta, svi se više formalno obrazuju, te je sve veći broj visokoobrazovanih osoba na tržištu rada. Gledano čisto racionalno, veća ponuda obrazovanije radne snage dovodi do toga da je tržišna vrijednost obrazovanja na tržištu rada sve manja. To u kombinaciji sa nedostatkom potražnje za radnom snagom dovodi do nižih plata radnika i manje kupovne sposobnosti pojedinaca.
Upravo nedostatak potražnje za radnom snagom (nezaposlenost) jedan je od ključnih problema sa kojima se suočava većina država u razvoju i koja utiče na sve aspekte društva i sve generacije. Nezaposlenost naročito pogađa mlade, kao jednu od najranjivih društvenih grupa, za koje završetak obrazovanja i ulazak na tržište rada predstavlja prelomno razdoblje u životu.
U uslovima u kojima problem nezaposlenosti nije sistematski riješen, na nju utiču i mnogi faktori koji su povezani sa obrazovanjem. Neusklađenost obrazovanja i tržišta rada dovodi do toga da mlade osobe upisuju fakultete, ne znajući koliko je zanimanje koje su izabrali traženo na tržištu rada. S druge strane upisne kvote se prepisuju iz godine u godinu nezavisno od potreba poslodavaca. Također, činjenica je da na nezaposlenost mladih utiče i neaktivnost i neinformisanost mladih o mogućnostima za proširenje znanja i sticanje vještina tokom studija kroz vannastavne aktivnosti, studentske razmjene, seminare, konferencije i takmičenja, što mladima može pomoći u povećanju vlastite vrijednosti na tržištu rada.
Međutim, veoma je bitna činjenica da priprema za tržište rada,treba da počne već u osnovnom obrazovanju kada učenici razvijaju temeljne vrijednosti kao što su odgovornost, etičnost i samostalnost, incijativnost, poduzetnost, kreativnost i timski rad. S druge strane, tokom srednjoškolskog obrazovanja potrebno je učenicima omogućiti sticanje vještina i profesionalni razvoj u onome u čemu su najbolji.
Također, u srednjoj školi je neophodno ublažiti specijalizirano osposobljavanje samo za jedno zanimanje i učiniti ga fleksibilnijim, kako bi se obezbjedila lakša transformacija i prilagođavanje pojedinca u odnosu promjenljive zahtjeve tržišta rada. Visoko obrazovanje bi trebalo pružati specifična specijalistička, kako teorijska, tako i praktična, znanja i vještine koja će omogućiti kvalitetno obavljanje poslova za koje se osoba školovala.
S tim u vezi, u nadolazećem razdoblju će biti važno pronaći način kako povezati obrazovanje s potrebama tržišta rada.
Pored profesionalne orijentacije neophodno je mlade informisati o tome kakvo je stanje na tržištu rada, kakva su očekivana kretanja, te koji su traženi profili zanimanja.
Najkraće rečeno, obrazovni sistem u BiH bi trebalo iz sistema koji je vođen ponudom, promijeniti u sistem koji bi bio vođen potražnjom. Drugačije rečeno, potrebno je jasno definisati koja su zanimanja, znanja i vještine potrebni za brži ne samo ekonomski razvoj, već i za razvoj društva u cjelini. Kao jedan od metoda za povezivanje visokog obrazovanja sa tržištem rada je prisustvo u odborima na univerzitetima i drugim institucijama koje se bave obrazovanjem, osoba koje su stekle akademsko obrazovanje i rade u privredi.
Kao zaključak nameće se činjenica, da adekvatno obrazovanje doprinosi ličnom razvoju pojedinca, te im omogućuje da spremno uđu, ostanu i napreduju na tržištu rada. Isto tako, dinamičnost i promjenljivost potreba tržišta rada, sve više zahtjeva da vještine i znanja koja pojedinac dobije tokom formalnog obrazovanja, odgovaraju ne samo potrebama postojećih, već i budućih, novih poslova koja još ne postoje, kao i zahtjeva tržišta rada za koje ćemo tek čuti.
